Zavičaj, kolektivni zaborav
Anđela Vidović
U svijet ozbiljne književnosti Ludwig Bauer ulazi relativno kasno. U povodu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2022. godinu u intervjuu Borisu Becku za Vijenac naglasit će kako se nerijetko govori o autobiografskom karakteru njegovih djela, no da to ipak nije ni tako jednostavna ni pravolinijska stvar. Nagrađivani roman Zavičaj, zaborav (2010.) u hrvatsku će književnost unijeti sporadičnu i prešućivanu tematsku okosnicu – progone i konfiskaciju imovine Nijemaca te njihovih nasljednika u poraću Drugog svjetskog rata. Bauera zanima istina poraženog i potisnutog, zanimaju ga korijeni. Napisan u bogatoj i razvedenoj tradiciji srednjoeuropskog romana o malenom čovjeku u turbulentnim vremenima, Zavičaj, zaborav, kako će pronicljivo zaključiti Dario Grgić, funkcionira kao svojevrstan kontrapunkt romanu Bašta, pepeo (1965.) Danila Kiša. Turbulentne povijesne vrteške, od NOB-a, ustaša i partizana, Tita i Golog otoka, UDBA-e, SS-a, komunista i nacionalista, u Bauera su tek kulisa za intimnu dramu o identitetu, prvo dječaka koji će napraviti sve ne bi li se uklopio, a poslije mladića koji će stalno iznova propitivati što znači biti Nijemac. Za Kiša je pak povijest u bolnim, jasnim, čudnim i maštovitim mjestima memorije djetinjstva. Dramski gledano, Bauerov je roman prilično nezahvalan materijal jer sve bitno što se događa protagonistu duboko je u nutrini, u previranjima i osjećaju da prema svemu što dolazi u novim revolucijama ne treba biti nimalo euforičan.
Rat i njegove žrtve
Odabir Zavičaja, zaborava za prvu ovosezonsku premijeru Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nastavak je repertoarne politike u kojoj se godišnje postavlja jedan domaći dramski tekst. Nastavak je i tematske linije koja bi se paušalno mogla svesti na sudbinu malog čovjeka u vihoru rata kao što je bio slučaj sa, primjerice Sokol ga nije volio u režiji Filipa Šovagovića. O sudbini njemačkih kolonista i njihovih potomaka, kao i o kompleksnom, zanemarujućem odnosu jugoslavenske historiografije te pratećim predrasudama i stereotipima prema podunavskim Švabama, koje su i dalje prisutne u dijelu kolektivne svijesti, iscrpno je pisao povjesničar Vladimir Geiger. Kazališna se percepcija nije previše odmicala od kolektivne. Odmak je zabilježen u Selu Sakule u Banatu Zorana Petrovića, koju je režirao i adaptirao Dimitrije Đurović u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu 1970. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku drukčiji pogled na Drugi svjetski rat i njegove posljedice bio je vidljiv u Komandantu Sajleru (red. Ivan Marton, 1967.) književnika, kritičara i dramaturga Borislava Mihajlovića Mihiza. Te je godine drama o ideološkom fanatizmu igrala u značajnijim jugoslavenskim kazalištima. Mnogo će godina proći do Sokol ga nije volio (red. Joško Juvančić, 1983.; red. Filip Šovagović, 2024.) Fabijana Šovagovića, nagrađivanog Unterstadta Ivane Šojat, koji će adaptirati i režirati Zlatko Sviben 2012. godine, a nešto manje do Doljnjodravske 11 Drage Hedla, u režiji Zlatka Svibena i produkciji Osječkog ljeta kulture 2019. godine. Svaka će od predstava na različitim registrima iznositi dobro nam poznatu priču o ratu i žrtvama, štetnosti totalitarne ideologije. Tu nije iznimka ni posljednja u tematskom nizu Zavičaj, zaborav, koju su dramatizirali Ludwig Bauer i Jasmin Novljaković, ujedno redatelj predstave.
Epizodna dramaturgija
Već se uvodnom scenom, susretom starijeg i mlađeg protagonista Lukana/Ludwiga, naznačuje klasična, linearna naracija koja će se poput glazbene ploče vrtjeti na rund-bini s mnogobrojnim likovima. Nitko od njih ne može razviti karakter u punini jer su tek prolaznici u protagonistovoj sudbini. On je njemačko dijete u poslijeratnoj Jugoslaviji, onaj koji više nema “ni babe ni dide”. No ipak ima budućnost jer mu je očuh časnik UDBA-e, a pomajka partizanka. Govori njemački, ne zna zašto. Maglovito se sjeća majke. Mnogo mu toga nije jasno. Mnogo toga ne smije ni pitati. Obiteljski odnosi nisu idilični. Očuh je naoko blag, pomajka vidljivo traumatizirana. Osjeća da je drukčiji i čitavo vrijeme na sceni ponavlja različite varijante pitanja što znači biti Nijemac. Dramatizacija Bauera i Novljakovića, kao i dramaturgija Mateja Sudarića, ne odmiču se od davno ustaljene prakse u hrvatskim kazalištima da se roman prije svega prepričava, a epizode gomilaju, umjesto da se raspisuje samosvojna, punokrvna drama sa snažnim dramskim napetostima. Tako bi veliki ansambl manje bio u službi presvlačenja i kulise, a više u službi vlastitog lika, makar to značilo da ih posljedično bude osjetno manje na sceni. Uostalom, drama za razliku od proze nije autoput, ona je opasna magistrala.
U tom gomilanju epizoda, kao i slikarskim platnima Zlatka Kauzlarića Atača koja se spuštaju na scenu, razvodnjava se i središnja tema Zavičaja, zaborava – pravo na vlastite korijene i vlastitu traumu. Antonio Jakupčević kao Lukan/Ludwig hrva se sa svim dubinama i pličinama lika. On je intelektualac i pomalo izgubljen. Zanimljivo, u njegovoj potrazi za idealnim zavičajem od rane mladosti posvuda su žene. Nerijetko im baš on dođe glave. Ne shvaćamo kao gledatelji zašto je tomu tako, ali prepuštamo se, u ime epizode pred nama. Sporedni likovi poput iznimne Antonije Mrkonjić kao Mile daju željeno meso traci zbivanja. Iskorištena sa svih strana, alkoholičarka, ranjiva, srlja iz greške u grešku, bez obzira na proživljenu i danu okrutnost. Izaziva iskreno suosjećanje i stvara lik u potpunosti krvav ispod kože. Njezin je kontrapunkt stamenost, čvrstina Ivana Ćaćića kao njezina supruga Milana. Na drugom je, ležernijem, ali opet uvjerljivom registru Vedran Dakić u ulozi prijatelja Makse. Brzo shvaća da je jedini način preživljavanja u kaosu biti Švejk pristajući na novi, suzdržaniji život u Njemačkoj. Tu je i kratka, dojmljiva epizoda Anite Schmidt kao Vesnine mame koja će napokon unijeti željeni humor kao i činovnički duo u stilu “A je to” Dominika Karaule i Mirka Ilibašića. Epizode koje nas uvode u novo povijesno razdoblje popraćene su glazbenim brojevima koje izvodi Ivana Medić, no oni se iscrpljuju u kružno mišljenom kazalištu u kojima se scene izmjenjuju precizno poput švicarskog sata.
Izvan prostora i vremena
Iz današnje perspektive predstava Zavičaj, zaborav čini se potpuno izvan prostora i vremena. Poput protagonista ona vješto prelazi iz epizode u epizodu sustavno se razočaravajući ideologijskim obećanjima. Suvremeni pisci poput njemačkog Maxima Billera zazirat će i od same riječi identitet, smatrajući je toksičnom, francusko-marokanska Leïla Slimani odredit će klasu, a ne naciju, kao ključno razlikovno obilježje u globalizmu. Kazališni redatelj Oliver Frljić u emisiji Razgovor s razlogom izgovorit će kako se u slučaju Njemačke javlja nova potreba za ponosnim isticanjem nacionalnog identiteta. Svijet se, kao i kazalište u 21. stoljeću, duboko promijenio i polarizirao. Ovdje je intiman, sveden na davne slike Tita i Lenjina, na sudbinu koja je važna, ali je u moru drugih tek kapljica. S druge strane, predstave poput ovih, velika su škola za buduće glumce kojima su to prvi koraci na sceni. Otvara se i prostor za učenje čitavog autorskog tima. Dramsko pismo i dramaturgija nisu sekundarna kazališna zanimanja nadoknadiva pokojim trikom, pokretom ili glazbom, na njima i dalje bez obzira na sjaj konfeta počiva solidan broj uspona i padova hrvatskog kazališta.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, praizvedba 13. studenoga 2025. Redatelj Jasmin Novljaković, asistent redatelja Mirko Ilibašić, dramatizatori Ludwig Bauer, Jasmin Novljaković, dramaturg Matej Sudarić, scenograf Zlatko Kauzlarić Atač, asistent scenografa Mato Ivić, oblikovatelji svjetla Zlatko Kauzlarić Atač i Tomislav Kobia, oblikovatelj projekcija Josip Grizbaher, kostim i scenski pokret Jasminka Petek Krapljan, glazba Ana Stanković, asistent kostimografkinje Bruno Osmanagić. Lukan/Ludwig: Antonio Jakupčević, Lukan/Ludwig: Sven Radičević, Roko Hanzer; Makso: Luka Sarkanjac, Tin Jamnić; Spodoba 1, Desetar, Matičar 1, Miliconiar, Tajni agent, Predrag, Agent: Mirko Ilibašić, Spodoba 2, Vodnik, Matičar 2, Referent, Portir, Carinik, Agent: Dominik Karaula; Majka, Beti Jurković, Nina Hagen, Nena: Ivana Medić, Vojnici: Florijan Hajba, Filip Marčić, Matko Duvnjak Jović; Milan: Ivan Ćaćić, Mila: Antonia Mrkonjić, Doktorica: Lea Knego, Drugarica Ana, Cvjećarka: Julija Prevedan, Makso: Vedran Dakić, Žiga: Miroslav Čabraja, Otto, Peter: Florijan Hajba, Otac, Karl, Sladoledar: Filip Marčić, Vesna: Hana Boban, Monika: Mateja Tustanovski, Bolničari: Filip Marčić, Florijan Hajba, Doktor; Tonda: Matko Duvnjak Jović, Vesnina mama, Margarete: Anita Schmidt, Kapetan, Svećenik, Profesor: Mario Rade, Gđa Schäfer: Ljiljana Krička-Mitrović, Georg: Aljoša Čepl, Studenti: Julija Prevedan, Hana Boban, Lea Knego, Filip Marčić, Florijan Hajba; Alena: Hana Schönfeld, Gosti pivnice: Lea Knego, Julija Prevedan, Hana Boban, Filip Marčić, Florijan Hajba; BAND: Ivana Medić, Ivan Ćaćić, Miroslav Čabraja; Regina, Britt: Tena Milić Ljubić, Katrin: Ivana Soldo Čabraja, Otto Sauer: Vladimir Tintor, Alice: Antonija Pintarić. Foto: Kristijan Cimer.
