Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT-a 2023. godine dodijeljena je Aciji Alfirević
Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu dr. sc. Višnja Kačić Rogošić, dr. sc. Martina Petranović i Ivana Slunjski (predsjednica povjerenstva) na sjednici održanoj 18. svibnja 2023. godine donijelo je odluku da se Demetrova nagrada za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa 2023. godine dodijeli istaknutoj članici Društva, teatrologinji, književnici, prevoditeljici i pedagoginji ACIJI ALFIREVIĆ. Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanoga iznosa od 1327 eura (10 000 kuna).
Životopis
Acija Alfirević rođena je 1951. godine u Splitu. Srednjoškolsko obrazovanje započeto u rodnom gradu nastavila je studijem jugoslavenskih jezika i književnosti te filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, a potom u Zagrebu. Nakon stjecanja diplome 1976. godine studirala je engleski jezik na Richmond Collegeu i South Thames Collegeu u Londonu, gdje je započela i poslijediplomski studij na School of Slavonic and East European Studies – University of London. Magisterij o novijemu australskom kazalištu te doktorat o Haroldu Pinteru obranila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvi 1996, a drugi 2017. godine. Oba su rada naknadno uobličena i objavljena kao relevantne teatrološke knjige Australski novi val, Studija o australskoj drami od 60-ih do početka 90-ih godina 20-og stoljeća (2000) te Kazalište okrutnosti Harolda Pintera, Hommage Haroldu Pinteru (2018).
Djelovala je kao sveučilišna lektorica, gostujuća predavačica te Fulbrightova stipendistica u Londonu (1977–1982. i 1997–2001), New Yorku (1982–1985), Zagrebu (1985–1986), Melbourneu (1987–1989), Budimpešti (1989–1997), Berlinu (2001–2005) i Krakovu (2006–2009) sve do umirovljenja.
Cjeloživotni interes za književno i novinarsko pismo razvija već od rane mladosti kad počinje publicirati poeziju, prozu i novinarske radove. Svoje pjesme i priče predstavlja u okviru različitih manifestacija poput tradicionalnih večeri hrvatske ljubavne poezije u Samoboru, Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču ili Večeri LGBT proze i poezije u Ljubljani te objavljuje u više knjiga kao što su Antologija hrvatske ljubavne poezije Odjeci đulabija (2006), Svaka priča na svoj način: hrvatska ženska kratka priča (2006) i Poqueerene priče (2004).
Tomu pridružuje i istraživački znanstveni rad kojim obuhvaća teatrološke, dramatološke, filozofske i književne teme proučavajući i povezujući kulture i tradicije s kojima se susretala – američko kazalište i ženske studije, australsku književnost i teatar, mađarski jezik i kulturu. Za potrebe kazališnih izvedbi prevodila je više autora poput Tennesseeja Williamsa, Edwarda Bonda i Ala Weinera, dok je Mađarska Medeja, dramsko djelo pisca i predsjednika Republike Mađarske Árpáda Göncza objavljeno i kao knjiga.
Ljubav prema kazalištu demonstrira i u umjetničkoj praksi pa osim što već od djetinjstva glumi u lokalnim kazališnim institucijama te na televiziji, tijekom predavačkoga djelovanja na Mentone Collegeu u Melbourneu sudjeluje u produkciji nekoliko kazališnih predstava te u povodu 200. obljetnice Australije adaptira i uprizoruje Držićev Skup, dok u Budimpešti prilagođuje i postavlja Brešanovu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša.
Teatrologinja, književnica i prevoditeljica Acija Alfirević članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog muzikološkog društva, Matice hrvatske, International Harold Pinter Society, International Association of Theatre Critics te International Federation of Journalists. Za svoj je predavački i spisateljski rad više puta nagrađivana.
Obrazloženje Demetrove nagrade HDKKT-a za životno djelo 2023.
Na profesionalnome životnom planu Acija Alfirević ostvarivala se i ostvaruje kao teatrologinja, književnica, prevoditeljica i, tijekom najaktivnijeg radnog perioda, ponajviše kao predavačica. Štoviše, predavačka joj je profesija omogućila da svoju sklonost jezicima, strast prema putovanjima i duboko i živo zanimanje za kazalište preplete, otvorivši joj put k istraživanju i spoznavanju novoga. London, New York, Melbourne, Budimpešta, Berlin zvučne su i atraktivne destinacije, meka za svakoga poklonika umjetnosti, no poučavajući hrvatski jezik i kulturu, Acija Alfirević nije se zadržala samo na glasovitim sveučilištima i institucijama, hrvatska riječ, time i riječ o hrvatskoj drami i kazalištu, doprla je i do malih sredina poput Batha ili Bedforda. Kozmopolitskog duha i širokih svjetonazora, vodeći se motom “svijet nije ulica u kojoj ste se rodili, nego uvijek ono iza njezina ugla”, imala je važnu ulogu u interkulturnoj razmjeni, istodobno i sama učeći iz svake situacije te publicističkim i prijevodnim radom prenoseći to znanje u sredinu iz koje je potekla.
Tako je, primjerice, za boravka u Australiji na Sveučilištu Monash organizirala natjecanje u recitiranju poezije naših književnika i postavila Držićev Skup, a pripremala antologiju australske književnosti za časopis Mogućnosti u nakladi Književnoga kruga Split i ciklus predavanja o Židovima u Australiji za Židovsku općinu u Zagrebu, a za boravka u Budimpešti prevodila Mađarsku Medeju Árpáda Göncza, u prijevodnoj književnosti dotad nepoznatu hrvatskom čitateljstvu, koju je 1998. i postavilo hrvatsko kazalište u Pečuhu. Profesorska pozicija, izazovna, zahtjevna i nedovoljno cijenjena, za sobom često ne povlači opipljiv rezultat u vidu većega broja ukoričenih djela kojima se na ljestvici vrednovanja uzdiže intelektualni doseg pojedinca. Predavači djeluju na horizontalnoj ravni, nadahnjujući mlade umove, pobuđujući im ljubav i interes prema materiji koju poučavaju. Utoliko je njihova misija zahtjevnija i dometi dalekosežniji.
Upravo je pozicija lektorice i gostujuće predavačice Aciji Alfirević poslužila kao uporište za istraživanja kazališta zemalja u kojima je djelovala. Svoja istraživanja i prinose hrvatskoj kulturi, započete još 1976. kad je prvi put kročila u londonsko Nacionalno kazalište, zaokružila je teatrološkim studijama Australski novi val, Studija o australskoj drami od 60-ih do početka 90-ih godina 20-og stoljeća (2000) te Kazalište okrutnosti Harolda Pintera, Hommage Haroldu Pinteru (2018). Obje su važna izdanja u hrvatskome kontekstu, prva jer pruža uvid u dotad nedovoljno poznatu etapu razvoja australskoga kazališta, dajući uostalom i njegov povijesni pregled, druga kao prva monografija u nas o istaknutome britanskom dramatičaru posvećena britanskoj i hrvatskoj recepciji njegova stvaralaštva te analizi jezičnih, stilskih i tematskih obilježja njegova pisma koja ga izdvajaju u osobito kazalište okrutnosti.
Australski novi val usredotočuje se na dramatičare, redatelje i glumce koji teže rasterećivanju australskoga kazališta britanskog i američkog utjecaja te traženju vlastita identiteta, početke simbolično smještajući u praizvedbu drame Rodneya Milgatea Istančani pogled na život 1966. u sidnejskom Kazalištu Jane Street. Najvažniji novovalni dramatičari portretirani su analitički i s velikom upućenošću, pri čemu autorica sažima prepoznatljiva oblikovna svojstva, likove i žanrove, a posebnosti njihova pisanja sagledava i u povijesnome okviru, s pozornošću na razlozima i utjecajima koji su doveli do promjena. Unutar promatrana vremenskog odsječka pojava novovalnih dramatičara i kazališnih stvaratelja povezuje se s društvenim i umjetničkim zbivanjima u drugim dijelovima svijeta. Osuvremenjivanje australskoga kazališta evidentno je u pokušajima prelaženja kazališne rampe, redateljskim pristupima koji se zalažu za snažnije povezivanje izvođača i gledatelja, ali i na tematsko-stilskoj razini samih drama, u izboru intimnih, potiskivanih tema i problematike radničke klase te približavanju govoru svakodnevice. Vrijednosti Australskoga novog vala prinosi i činjenica da se autorica oslanjala uglavnom na vlastita istraživanja jer se prije nje i u australskoj teatrologiji malotko bavio dramskim novim valom. Pisana je prohodno te je dostupna i široj čitateljskoj publici.
Artaudovo kazalište utjecalo je na mnoge kazališne stvaratelje i čini se nevjerojatnim da Pinter nije poznavao njegov rad. No Pinter je o kazalištu najprije učio iz pozicije glumca te je potom i drame stvarao na temelju vlastite prakse, najčešće tumačeći likove negativaca. Sličnosti s Artaudovim kazalištem okrutnosti, što je autoricu i ponukalo na tu tezu, vidljivi su ponajprije u uporabi jezika i u izboru tema. Razvijajući tezu, Acija Alfirević pokazuje kako Pinter od apolitična i larpurlartističkog pisca, što su mu mnogi analitičari u početku pripisivali, postaje politički angažiranim dramatikom te zastupnikom kazališta okrutnosti. Spoj poetičnosti i okrutnosti ili “pintereskna tišina” prisutna je u mnogim njegovim dramskim situacijama, polučujući tajanstvenu i napetu atmosferu, a karakteriziraju je verbalna suptilnost, višestruka ponavljanja, škrtost izraza, promjene tona te naglašene stanke, koje uvodi kao izniman dramski učinak tumačeći da komunikaciji jednako pripada i ono neizgovoreno. Pripadnost kazalištu okrutnosti autorica dalje prepoznaje u političkim i psihološkim dinamikama moći, strahu, borbi za opstanak, likovima terorista, mučenika i krvnika. S Artaudovim kazalištem Pintera povezuje to što je čitatelje i gledatelje, strgnuvši sve obrazine, natjerao da se suoče sami sa sobom onakvima kakvi jesu, zaključno potkrijepljeno Pinterovim citatom s dodjele Nobelove nagrade “pisac mora razbiti ogledalo – zbog toga što na drugoj strani tog ogledala istina zuri u nas”. Kazalište okrutnosti Harolda Pintera prva je obuhvatna studija Pinterova djela u nas i poziva na dalja istraživanja njegova opusa.
Veoma aktivna i danas, putujući i objavljujući priloge o zbivanjima u londonskim kazalištima i festivalima u Luzernu, Manchesteru, Istanbulu i drugdje u emisiji Theatralia na Trećem programu Hrvatskoga radija te portalu Vox feminae, Acija Alfirević i dalje nas upoznaje s onim skrivenim iza nekoga novog ugla.
